|
Croats Set Northwest Passage Record
Squeezed by Time and Ice
by Mare Britton
On August 4, 1995, the ice reading at Hazard Inlet was "9 plus," meaning more than nine tenths covered with ice. About a third of the way through the Northwest Passage, the Hvratska Cigra had reached a critical point. Her Croat crew had planned to take an easier route through the maze of channels and inlets between Baffin and Victoria Island, but it was jammed with ice.
Sailing the Northwest Passage, which stretches more than 3500 nautical miles through the Arctic archipelago in one season, is a race against time. Arctic summer lasts only five weeks. Capt. Mladen Sutej had done his research: Only three boats had made it in one season, the last one being the German flagged Dagmar Aaen, skippered by Arved Fuchs, in 83 days in 1993.
To become the fourth, the 65-foot Croatian ketch would have to risk the infamous Bellot Strait which begins just past Hazard Inlet.
Weatherwise the narrow, 22-mile strait is like passing through the eye of a needle - navigable for only two or three days a year, with no predicting exactly which days.
A nine-day wait ensued. Sutej (pronounced Shoo-tay)spent four days and nights on a hill watching the ice. On day nine, the Canadian coast guard flew over, reporting no change. That night, however, there were slight changes in wind and current. Sutej sent out a re- connaissance crew in the boat´s inflatable. When they returned, the conditions had worsened and ice was closing in on the ship. They could end up stuck in the ice for a year. Sutej took the plunge and in a few hours Cigra was through the strait and into the Western Arctic, the first to pass through Bellot this year (except for an icebreaker). At Peel Sound, with more than 2,000 nautical miles to go, Sutej radioed to Croatian-speaking Montreal writer Vesna Blazina: "We cracked open two bottles of champagne the first because we got through and the second because we´d reached the point of no return."
By October 15, Cigra, with her five-man crew, reached Vancouver and docked at the Maritime Museum, which houses the much larger schooner St. Roch, the first to sail the Passage in one season, piloted by Sergeant Henry Larson in 1940 in 86 days. Cigra had set a new record of 66 days, entering July 4 and exiting September 8, traversing 3,767 nautical miles. According to chief navigator Miro Muhek, Cigra passed just one ship the whole trip, the Canadian three-man Dove Free, skippered by Winston Nutchell, also doing the Passage.
Passage exploits are a matter of common knowledge with Arctic buffs and are monitored by the slough of coast guard observers, pilots, ham radio operators and anyone else who has business in the Northwest Territories. The full Passage, according to the Canadian coast guard, extends from Davis Strait on the east (near Greenland) to Bering Strait on the west (near Alaska) more precisely, where a vessel crossed the Arctic Circle at both ends.
The Passage is littered with ghost shipwrecks spanning centuries. What began as an attempt to reach the Orient, is now a sport and ongoing mapping exploit of uncharted islands and inlets. The Passage almost pales, however, in view of Cigra´s master undertaking to circumnavigate the globe in a meridional (north-south) direction, never done before. Translated, "Hvratska" means Croatian and "Cigra," the Arctic tern, a bird that migrates from pole to pole. Wintering at Vancouver´s Tom-Mac Shipyards, she will set sail in May down the Pacific coast, over to Polynesia, then to Chile, the Antarctic and the treacherous Cape Horn. Africa´s west coast and the Suez will bring her home again by early 1997.
The boat, built in Kraljevica, was designed by Bruce Roberts. Steel reinforced, she has three watertight bulkheads and a full compliment of hightech navigation electronics. There´s space for a ton of food and a 500-book library --- in case the boat gets stuck in the ice for a year.
After crossing the Atlantic, Cigra was thoroughly tested off Greenlands coast and wintered in Lunenburg. Cigra´s crew includes biologists, a meteoroIogist, geologist and two aeronautical engineers, one of them Muhek. Only five sailed the Passage, including Nenad Junek, Srecko Trajbar, Drago lpsa and Muhek. While passaging, the crew is doing biological, pollution and bipolarity research. Each is also a skilled navigator, sailor, climber and skier, according to Sutej.
The 150 Croats in their troubled homeland, who financed the venture, want to show the global-minded and enterprising spirit of Croations. But to Sutej, "The main thing´s the sport and sailing."
"While the most difficult sailing took place in Prince Regent Inlet in the approach to Bellot Strait," says Muhek, "The most dangerous sailing was Beaufort Sea and Bering Strait," where Cigra was forced to sail in the dark. (Until then the sun had never sunk below the horizon.) She lost radio contact for three days,while struggling to avoid deadly subsurface growlers. "Radar was useless," Sutej said later, "The most useful instrument on the passage was a crew member up the mast keeping watch," These watches were limited to one hour to prevent searing eye pain.
Throughout the venture, Nova Scotian cohorts navigated Cigra´s course for them with help from the Croatian Embassy in Ottawa, the Canadian coast guard and ham radio operators along the way. Environment Canada ice charts were faxed by The Ice Centre at Iqualiut and from Resolute. "the Canadian Hydographic Service generously provided us with a double set of charts, which are very expensive," said Muhek. "Some hadn´t been updated since the 16th and 17th centuries. And there were no soundings. We were asked to make corrections and additions."
IZVOR / SOURCE
XIV. FIJUK OSCARA
Oscar je dva dana puhao punom snagom. U zaštićenoj smo marini izmjerili 50 čvorova, a kako je bilo vani na otvorenom, sam bog zna. Čigra je drhtala, spetljana svim mogućim konopima koje smo mogli naći u krmenom piku. Po pričanju jednog ribara, sretnog što se živ dočepao tvrdog pod nogama, vani je bilo više od 75 čvorova vjetra i valova koji su prelazili visoki komandni most njegova ribarskog broda. Zacijelo je u tome bilo i pretjerivanja, ali da je bilo za život opasno, to je sigurno. Pogotovo zbog plitkoće Beringova mora. Amplitude valova su kratke, te time dobivaju na jačini, što smo i sami osjetili u uobičajenim neverama.
Pažnja kojom smo bili okruženi za nas je već sasvim normalna stvar. U baru, koji je sjedište događanja u luci i oko nje, svi su Ameri željeli odigrati pokoju partiju biljara s “Croatian gays”, pri čemu bi nam upućivali pregršt pitanja o tome kako je to bilo tamo na Arktiku. Na brodu je svaki dan bila “procesija”. Mnogi su ga željeli vidjeti iznutra, upoznati nas i čuti pokoju riječ o putu koji smo prošli. Prvi je na brod stigao gorostasni Joško iz Metkovića, i to u čemu drugom već u maskirnoj odori HV-a. Kad se Miro na molu mimoišao s njim, ne znajući tko je, mislio je ili da nije dobro vidio ili da je lud. Ta tko je taj što se Dutch Harbourom šeće s oznakama HV-a na rukavu? Poslije nam je njegov tamošnji najbolji prijatelj ispričao da Joško nikako nije mogao povjerovati da je u marini upravo pristala jedrilica s hrvatskom zastavom:
- Enti miša! Ne virujen, to su sigurno neki Rusi!
- Ma kakvi Rusi, Hrvati. Pa znam valjda!
- Ajd’ u smokve, ruke ti usale, koji bidni Ervati?!
- Ozbiljno, ne zezam se, Hrvati – ne da se smesti prijatelj.
- Ma valjda Poljaci, oslipija dabogda, znaješ ti kolko je Ervacka dalečin, a!? Nemoj mi samo kazat da je neko fila drito iz Ervacke, i k tome još na jidra. Ajde više, čoviče, šijunada te odnila! – i dalje ne vjeruje Joško.
- Kako ne bih znao, pa o čemu drugom i pričaš svaki božji dan do o toplom moru, zgodnim ženskama... Znam da je tamo negdje, na jugu, što ja znam, u Europi...
- Cukune, pa ovo su Aleuti, Aljaska, ni vrag ovdi više neće, samo luđaci kao ti i ja ovdi dolaze krvavo radit, a ne neki furešti i to na idrenje, križ ti jubin!
- Uostalom, ako ne znam točno gdje je ta tvoja Hrvatska, znam da je na brodu bila hrvatska zastava, vjerovao ti ili ne.
- Ooooo, ti da znaš kako izgleda ervacka bandira, ti??? Ha-ha-ha, jako smišno, jako, evo cenit ću se od smija...
- Ma, čovječe, lijepo sam ih pito, dok su prolazili pokraj nas, odakle ste, čija je to zastava, a oni su viknuli: “From Croatia”. Nisam lud, eto, pitaj dečke!
Tog trena na oči su mu navrle suze, nije mogao sakriti uzbuđenje. Istog časa je odjenuo maskirnu jaknu s oznakama HV-a i požurio se da vidi je li to ipak istina.
Drugi su nam stalni gosti bili braća Dalibor i Karel. Godine 1979. pobjegli su preko Zagreba iz Češke, i to ne mogu zaboraviti. Osobito čovjeka po imenu Valter, koji im je puno pomogao uputivši ih u Francuski konzulat na Schlosserovim stubama. Od tamo su preko Trsta prebjegli preko “bare” i na kraju završili na Aleutima. Jedne smo večeri tako završili kod Dalibora u sauni. Bio je to jedinstven doživljaj. Najprije smo se pola sata znojili u drvenoj brvnari, onda goli istrčali van i bacili se u nekakav stari kontejner za ribu pun ledene vode, koji je glumio bazen. Na kraju smo, po Daliborovoj preporuci, sjedili 10 minuta na vjetru, s ručnikom oko pasa, da ga “osjetimo”. A Oscar puše li puše. Pa još jednom isto: znojenje, kupanje i fijuk Oscara.
- Ovo nije ništa - pričao je Dalibor dok smo goli sjedili i dršćući gledali luku u daljini - prije koju godinu puhalo je 100 čvorova (185 km/h)!!!, a neki brodovi, koji su bili usidreni u zaljevu, doslovce su se popeli na brdo. Ja sam ovdje “mirisao” vjetar i sve to lijepo gledao, kao u kazalištu.
Kuća u kojoj živi, također zaslužuje koju riječ. Izvana izgleda kao zadnja straćara, izrađena je od ostataka balvana i greda kojima su za Drugoga svjetskog rata bila izgrađena skladišta vojne baze. Unutrašnjost je zato uređena s ukusom i po svim američkim standardima high-techa. Osim dobre izolacije i velikih prozora, u kući ima i malo prirode, debla drveća i puno cvijeća, razmještenih kao u kakvu zimskom vrtu.
S druge strane Karel ima novu kuću kakvu bi svatko poželio. Lijepa je otkud god da se pogleda. Unutarnji prostor je omeđen zimskim vrtom, koji je pak obrubljen vanjskim gabaritima kuće. Naravno, posvuda su i opet veliki prozori, pa svjetlost dolazi u svaki kutak. Uza sve to ima dobru “muzičku liniju” i odličnu glazbu, finu klopu, zgodnu i veselu ženicu, da dalje više ne nabrajam.
Kako je Noma grad zlata, tako je Dutch Harbour grad ribe. Asfalt ovdje tek dolazi, pa svi hodaju u ribarskim čizmama, čak i u baru, bez ustezanja. Novac koji se tu obrće fantastičan je i za njihove prilike. Svaki tjedan iz luke odlazi pet brodova sa oko 300 - 500 kontejnera, od kojih svaki vrijedi tri milijuna dolara. Zato je i sve drugo dvostruko skuplje nego bilo gdje u Sjedinjenim Državama. Svi nastoje dograbiti nešto od “ribarskog kolača”. Društvo koje ovdje živi i radi, višenacionalno je, ima svih rasa i nacionalnosti. Nije nimalo čudno čekati u redu za telefon dok neki Rus ili Koreanac razgovara po sat vremena sa svojima kod kuće.
Prohibicije kao na sjeveru nema, alkohola ima po pristojnoj cijeni i u velikim količinama. Čudan je jedino zakon prema kojem se nedjeljom ne može dobiti čaša piva ili bilo kakvoga drugog alkoholnog pića ako se prije toga nešto ne pojede. Na ruku se onda dobije žig, kako bi barmen znao da je hrana konzumirana, i tada se može piti do večeri. Ako nekome padne na um (kao nama) da napusti bar, pa se za pola sata vrati, žig više ne vrijedi. Uzaludna su sva uvjeravanja barmena, sve on zna i pamti, ali zakon je zakon i treba opet jesti.
Nakon osam dana stigao nam je i peti član posade, Željko Ostružnjak. Htjeli smo se sutradan napokon maknuti odavde, ali nas je pretekao novi tajfun. Toga su nazvali Ryan, i čim se i on bude ispuhao, krenut ćemo dalje. Znači, upoznali smo Oscara i Ryana, a prije nas je ovdje bio Poly. To su “otpaci” tajfuna koji su harali po bliskome Japanu. Ovdje doista nismo imali više što tražiti.
NJEŽNI VALOVI PACIFIKA
27. rujna, srijeda
Zbogom, Aleuti! Zbogom, Dutch Harboure! Moram priznati da mi je najnapornije bilo čekati dan polaska. Zaželio sam se povratka kući, ispred kojeg se ispriječio nepredvidivi sjeverni Pacifik. Ovdašnji ribari kažu da je najgori sada i u trećem mjesecu. Pogodili smo vrijeme kao prstom u pekmez. Ciklone se u ovom dijelu godine redaju jedna za drugom, kao po tekućoj vrpci. Ovdje se vrijeme ne mijenja kao u nas, sad ciklona, onda anticiklona, pa opet ciklona i tako redom. Ne. Ovdje je sada ciklona, pa ciklona, pa onda opet ciklona, ciklona, ciklona, ciklona... A svaka peta ima pridjev tajfunska ili orkanska ili, štatigajaznam, kako se sve ne zovu. S ostacima Ryana razbacanim po širem području imat ćemo se čast družiti nekoliko sljedećih dana. Dan za polazak je lijep i sunčan. Nebo se zaplavjelo, oblaci su sasvim nestali, sunce sije punim sjajem. Barba tvrdi da imamo na raspolaganju pet takvih dana. A dotle ćemo se valjda dovoljno udaljiti od onih razornih ciklona što se vole pretvoriti u tajfun. Vrlo brzo se ispostavilo da su to bili samo snovi maloga Ivice...
Sada, dok isplovljavamo, možemo promotriti cijele Aleute. Za ovakva vremena izgledaju veoma privlačno. Da ne znam kakvo je većinom ovdje vrijeme, netko bi me čak mogao nagovoriti da ljetujem na tim zelenim otocima. Lučki kapetan se javlja preko stanice i želi nam sretan put i dobro more. Ispričava se Miri što nije mogao nabaviti bolje podatke o frekvencijama i faksevima stanica koje pokrivaju područje našeg puta. Poznavajući čudi Alaska Gulfa, ovdje brodovi ne krate put kao mi, već plove uz obalu, pa je tako i organizirana služba obavještavanja. Za nas bi takav put predugo trajao, uzdajemo se u dobru sreću, koja nas je i dosad pratila. Možda je i bolje da ne znamo što nas čeka iza ugla, mogli bismo ovako čekati cijelu zimu da se vrijeme popravi.
Ploveći između otoka, uživamo. Naši Nikoni škljocaju sve u šesnaest. Međutim, čim smo dodirnuli Pacifik, nastaje jao i pomagaj. Za Željka pogotovo, a ni meni nije bilo svejedno. Nakon deset dana mirovanja u luci morska bolest mi se ponovno vratila. Galopom. Jak vjetar i visoki valovi njišu brod na sve strane. Iako je i dalje sunčano, postaje nepodnošljivo. Poslije večere dva puta imam preko bande “razgovor ugodni” s morem, a Željko cijelu noć provodi “grleći” bujol*. Imao je tu nesreću da danas bude kogo, što mu je još više poticalo dizanje želuca. Poznata Barbina uzrečica: “Jedrenje je patnja” dobila je ovog trenutka svoj puni smisao.
Vjetar je pojačao i dižemo sva jedra u zrak. Jedrimo odlično, brzinom od oko 8 čvorova. Računamo da bismo, ploveći tom brzinom, mogli biti na drugoj strani za dva tjedna. Bez obzira na to što mi nije najbolje, nemam ništa protiv toga da tako ostane i da ova priča već jednom završi. Preživio sam i puno gore, pa ću i ovo...
28. rujna, četvrtak
Bolje mi je nego jučer, ali cigarete svejedno smrde. Vjetar ne sustaje, katkad se digne i do 40 čvorova. Valovi su u prosjeku četiri metra visoki, katkad naiđe i pokoji 5-metarski.
Jedva smo krenuli, a već imamo smolu. Neki je jarac puknuo u bubnju za namatanje konopa, i možemo se pozdraviti s genovom. Skinuli smo je i stavili drugi flok, tako da dalje jedrimo pomoću dvaju identičnih flokova. Šteta, jer nam je genova najveće i glavno jedro kojim plovimo. Brzina nam je odmah pala na još prihvatljivih pet čvorova. Miro je pokušao nešto napraviti na pramcu, ali bez uspjeha. Vraća se vrlo ljutit:
- Najradije bih gospodinu Magellotiju nabio cijeli njegov Nemo bubanj na glavu. Zamislite, četiri sićušna imbus vijka i malo navoja trebalo je izdržati goleme sile naše genove. Idiot!
29. rujna, petak
Imamo radne akcije na ljuljajućem Pacifiku. Najprije s Barbom izvlačim uže za zavlačenje, kojim smo stabilizirali krmu. Vjetar je malo pao, genove nemamo, a htjeli bismo pošto-poto ići brže. Nakon toga skidamo flok i Barba pokušava nešto improvizirati na bubnju. Zakucava u nj zakovice i genova je opet na svom mjestu. Bravissimo!
Vjetar predvečer skreće na južni smjer, što je za ubiti se. Malo po malo pa idemo u orcu. Pred ponoć se “Gale Warning” brzo pretvara u “Storm Warning”**. Pokušavli smo zarolati genovu, ali nije išlo. Popravak nije bio toliko učinkovit koliko smo se mi nadali, a i kako pošteno nešto popraviti nasred oceana bez pravog alata i materijala. Toliko smo već uvježbani u skidanju genove da smo je, bez obzira na to što je bio mrak, za tili čas složili i pospremili u smočnicu. Uz sad već orkanski vjetar*** koji prelazi 50 čvorova, olujni flok je sasvim dovoljan za divljanje brzinom većom od 8 čvorova.
** Gale Warning – upozorenje za nevrijeme; Storm Warning – upozorenje za oluju
*** Priručnik za brodovođu
Izvadak iz tablice za određivanje jačie vjetra i stanja mora:
Stupanj Beauforta – 12
Oznaka (naziv) vjetra – orkan, tajfun
Brzina – preko 29 m/sek; preko 104 km/h; preko 56 čvorova
Učinak vjetra na kopnu – vrlo teška rušenja i pustošenja
Učinak vjetra na moru – Valovi postaju tako visoki da na mahove brodovi u vidiku nestaju u njihovim dolinama. More je pokriveno bijelom pjenom s prugama u pravcu vjetra. Vjetar raspršuje vrhove krijesta valova. Zrak je toliko ispunjen raspršenom vodom da vidljivost udaljenih predmeta postaje nemoguća.
I NEBO SE TRESLO…
Zakačila nas je žestoka oluja. Je li to bio Ryan, njegovi ostaci ili neki drugi “tajfunčić”, nemam pojma. Svi smo očekivali da će se jučerašnji vjetar stišati. Pojavilo se i sunce, ali vjetar je jačao i jačao. Prošla noć nikome nije donijela previše sna, pa sam posadu iznenadio toplim sendvičima iz pećnice. Tako su oni koji su morali biti za kormilom obilno jeli, a ostali spavali snom pravednika. Trebat će im, već se vidjelo da nam se sprema nešto vrlo ružno.
Za sobom ponovno vučemo dva užeta, dugačka po 100m, da olakšaju upravljanje. Valovi postaju golemi, pa se surfamo niz njih. Love jedan drugoga, vjetar sad urliče. U ove dvije godine koliko sam plovio na Čigri doživio sam svakave oluje, međutim ova je, bez premca, najjača. Vjetar se uspuhao na čitavih 65 čvorova, a Dragec tješi sebe i nas:
- Dobro je, dobro, samo neka tako ostane, samo da još ne pojača.
Pokušavamo zarolati i olujni flok, za ovakva vjetra i goli bi jarboli bili sasvim dovoljni da održimo potrebnu brzinu. Pokušavali smo sve, no nije išlo. Sile na užetu bile su goleme i bojali smo se da nešto ne pukne. Tada bi bilo grdne nevolje, skidati flok za ovakva vremena sasvim naprijed, na kosniku. Vjerovali smo u Čigru, izdržat će ona i ovo.
Posada me pohvalila za dobru iako jednostavnu večeru. U veliki lonac strpao sam gulaš od narezanih goveđih stejkova i malo krumpira. Meso je bilo mekano ko maslac, zahvaljujući stručnim Dragecovim savjetima.
Oko pola noći vjetar bi na trenutke zahujio brzinom od puna 74 čvora. Nije mi bilo svejedno, činilo mi se da se i nebo trese. Dva i dva smo u gvardijama, jedino Željko i dalje “umire”. Mislim na Srećka, šteta što nije ovdje, s nama. Uza nj bi ovo bilo čak i zabavno, prava veselica. Bilo je teško upravljati brodom dulje od pola sata, ruke su nas upravo boljele od grčevita držanja kormila. Trebalo je stalno kontrirati da nas valovi ne bi okrenuli. Konopi su bijesno zviždali, jarboli stenjali. Golemi su se valovi lomili preko krme, obilato zalijevajući provu i kormilarnicu. Cijela je pučina bila bijela, puna pjene.
Na straži su sami Barba i Dragec. Odjednom, usred pobjesnjela oceana, gdje danima nije bilo žive duše čak ni na radarskom zaslonu, na udaljenosti od koje milje od Čigre snažna je svjetlost na trenutak razmaknula tamu. Obojica su pretrnula u isti mah:
- K vragu, što je sad ovo?
- Nemam pojma... gle, opet... Gospode!... to, to... to je nešto čudno...
- Munja nije, nema bljeska... A i da jest, čuli bismo valjda tutnjavu... nekakav vražji prasak...
- Daj pogledaj na radar! Ima li što?
- Nema ničega, baš ničega, vide se samo odrazi valova i oblaka...
- Uh, kud da vozim... bubnut ću u tog vraga... dabogda ga... ´bemti, nosi nas ravno na njega... Vidi! Nestao je...
- Bogati, da nisu kakvi svemirci... nekakav NLO... taman bi nam sad i oni trebali!
- Misliš?... Tko zna, fatamorgana nije sigurno, već bi je skužil... jeza!
Na Čigri su zbog štednje sva svjetla bila ugašena, bili smo više nego sigurni u svoju samoću.
- Gle, evo ga... opet... ovo je sve bliže i bliže... ubio me grom ako je to istina!
- Ej, čuj, a da ipak probaš, mislim, radiostanicom, tko zna, možda to ipak nisu oni, možda je to samo nekakav ušljivi brod, tko bi ga znao... - sjetio se Dragec.
Barba se primio mikrofona i nakon nekoliko poziva odazvao mu se začuđen glas:
- “Croatian Tern”! “Croatian Tern”! Gdje ste, otkud se javljate?
Na kraju se ispostavilo da je to ipak bio samo brod, nekakav trgovački, koji je pramcem išao u valove brzinom od pola čvora, tek toliko da ima bilo kakvu brzinu kojom bi očuvao stabilitet. Njegova posada nije vidjela Čigru na radaru, kao ni dečki njihov brod. Valovi su bili preveliki da bi se na ekranu vidio odraz. Barba im je preko radiostanice pokušao skrenuti pozornost na našu poziciju, no oni nas nikako nisu mogli uočiti. Tek kad su upaljena sva pozicijska svjetla na Čigri i kad je reflektorom osvijetljeno jedro, a oni ugasili svoja, uočili su nas. O čuđenju otkud jedrilica ovdje već je isprazno govoriti. Namjera im je bila čekati ovdje dan-dva, dok orkan ne popusti, a onda nastaviti dalje, u Seattle. Mi si to nismo mogli priuštiti. Jedrili smo 30 stupnjeva izvan kursa, s vjetrom i valovima u krmu. Tješili smo se, tako ćemo barem prije biti doma.
Potom je došao red na Miru i nene. Dok je Miro kormilario, ja sam buljio u radar. On nam je bio jedino oko u crni svijet ispred nas, iako ni od njega nije bilo neke vajde. Jedino što se na njemu vidjelo, bili su odrazi valova i kišnih oblaka što su tutnjali iznad nas. Najednom, na radaru se ukazao čudan lik:
- Miro, vidi ovo!
- Što? Aa, ne, ne vidim ništa.
- Kako ne vidiš, pogledaj bolje!
- Da nije opet brod?... Ne, ništa ne vidim, nikakav ping. Čekaj, malo ću prigušiti odraz valova...
- Ej, ne diraj ništa. Zar ne vidiš da nas gleda...
- ?! Da nisi malo... čuješ, pa baš ništa ne vidim.
- Pogledaj malo bolje, vidi, smrt, smrt nas gleda iz ekrana.
Spustio je jednu ruku sa kormila, prignuo se i počeo istraživati ekran, točkicu po točkicu.
- Doista, imaš pravo; evo, vidim nešto kao glavu, pa da, to je lubanja, šuplje očne duplje, nos, zbilja... Tko bi rekao, malo straha i mašte i svašta se može vidjeti. Pa da, odsad, ako nemaš pri ruci šalicu od kave, grah, karte i slične gluposti, moći ćeš gatati iz ekrana. Zgodno, nema šta!
Kiša je i dalje padala nemilice. Bio sam toliko umoran i iscrpljen da oči više nisam mogao držati otvorenima. Ove “pasje gvardije” uvijek su najgore. Legao sam na pod i dremuckajući čekao svoj red ili da pomognem Miri u kakvu manevru. Pod je bio jedino mjesto u kormilarnici s kojeg nikamo nisam mogao pasti, iako me ljuljanje “šetalo” s jednog kraja na drugi. O nekakvu spavanju nije moglo biti ni govora, ali mi je dobro činilo da se koliko-toliko osvježim. Najednom me prenuo huk jakog refula i Miri se u trenu okrenuo brod. Flok je preletio na drugu stranu i nešto je jako, jako puklo. Kroz glavu mi je samo prohujalo:
- Gotovo je!
XV. OLUJNI JAHAČI
S danom se divljanje nastavilo. Vjetar je na refule udarao između 60 i 66 čvorova. Kiša je pljuštala, u valove nisam smio ni pogledati. Sve bi se zamračilo kad bismo se “utapali” u njihovim dubokim dolinama. Na lijevoj strani krme ograde više nije bilo, more je pola odnijelo, a ostatak svinulo pod pravim kutom. Na nju su bili pričvršćeni pojasevi za spasavanje sa svjetiljkom i reklame, pa smo ostali i bez njih. Željka prisilismo da se prihvati timuna, više nismo mogli bez njegove pomoći. Bijasmo potpuno iscrpljeni, a ploviti se moralo.
Oko podneva vjetar više nije prelazio 50 čvorova. Po prognozi je trebalo biti oko 35, ali mi smo i s takvim bili više nego zadovoljni. Jedino je more i dalje bilo dozlaboga uskovitlano. Barometar je pokazivao polagani rast, pitanje je bilo možemo li mu vjerovati.
- Zamisli kakvu bismo tek oluju imali da je tlak nizak!
Na Pacifiku u ovo doba nije bilo toliko hladno koliko vlažno. U brodu je vlažnost trenutno bila 98%. Jučer sam na krmi spašavao konope, da ih more ne bi odnijelo, no onda je naletio jedan val iz naraštaja onih velebnih. Nagnuo je Čigru tako jako da sam se leđima morao baciti na palubu da me ne baci u more. Prelio se preko krme i zalio me skroz naskroz, od glave do pete. Voda mi je, ušavši u čizme i pod olujno odijelo, namočila uloške, trenirku i zimsko rublje. Te vrlo ugodne i tople stvari bile su mi dugo neupotrebljive, iako sam ih uporno sušio nekoliko dana.
Miro je optimistično izjavio da je prognoza za sljedeća četiri dana dobra, ali, mislio sam si, nek’ se slika s njom. Slično su on i Barba govorili za protekle dane, a evo što sve nismo doživjeli. Ako ništa drugo, za pet dana ćemo biti u Inside Passageu zaklonjeni otocima, i onda nam nikakva oluja više neće moći naškoditi. U svakom zlu ima nečeg dobroga, s ovakvim smo vjetrom prevaljivali po 147 milja dnevno.
2. listopada, ponedjeljak
Vrijeme se proljepšava, granulo je sunce. Vjetar je i dalje jak, ali ispod 40 čvorova. I dalje jurimo, samo pomoću olujnog floka. Škotu smo prebacili na desnu stranu da bismo bolje držali kurs. Morsku bolest sam zaboravio kao da je nije ni bilo. Valovi ne sustaju, no sada već uživamo surfajući se niz njih. Neopisiv je osjećaj moći i snage kada 50 tona naprosto drhti pod nogama, pa se onda cijelo more zapjeni, pobijeli, val digne krmu, pa pramac u visine... i ode. Svi smo nekako živnuli. Više nema onih čeznutljivih pogleda u daljinu, uz nikad glasno izrečeno pitanje:
- Kad će već jednom ta prokleta obala?!
Jedino nam je bolesnik i dalje slabo, čini se da ga je sve ovo sasvim dokrajčilo. Oslobođen je kuhanja i trimanja jedara, ali zato barem pere suđe, što u biti nije uopće loše. Ako škvadra išta mrzi, onda je to to.
Vrijeme je da saniramo nastalu štetu. Gumenjaci na sohama sve su junački izdržali, za svaku ih sigurnost učvršćujemo još jače. Improvizirana je nova ograda od nekoliko konopa na sartijama, tek toliko da netko ne bi slučajno završio u moru, osobito ako radi pi-pi preko bande. Štednjak je izletio iz ležišta, pa mu podmećemo konzerve da ne bi bio naheren. Bez brige, bit će i dalje fine klope, samo da dežurni kogo bude pri kakvoj-takvoj inspiraciji.
3. listopada, utorak
Jutro je počelo opsežnim radnim akcijama. Kako vjetar slabi, sve više nam treba genova. Barba i Dragec pokušavaju nešto izmudrijati s rolerom. Rade generator, bušilica i brusilica. Dok su oni petljali na kosniku, ja sam stručno kormilario. U jednom trenutku mi je “iscurila” kaseta, pa sam otišao staviti novu. Naišao je križani val, skrenuo Čigru i obojicu zalio doslovno do kostiju. Okupali su se, onako, žestoko. Umirao sam od smijeha gledajući ih iz zaštićene kormilarnice kako ni krive ni dužne psuju valove, i ovo i ono. Nakon što je genova ponovno zauzela svoje mjesto, počeli smo popravljati flok. Konop za namatanje je “pojela” oluja, pa smo ga tri puta morali mijenjati, jer je uvijek bio prekratak. Na koncu smo digli i mezan, natrimali jedra kak´ bog zapoveda, i onda lijepo sve složili i upalili motor, jer vjetar je definitivno prestao puhati. Valjda nas je promatrao kako se mučimo pa se, na kraju, htio još jednom našaliti s nama. Čini se da mu onaj vic od proteklih pet dana nije bio dovoljan. Tako smo doručak imali tek u jedan sat poslije podneva. Popodne smo se bacili na tuširanje, svi osim Željka. On je još od Zagreba bio čist. Mi ostali smo mirisali kao unutrašnjost lovačke torbe. Kako bi tko izriban izašao iz strojarnice, ponosno bi priopćio:
- Jedan tvor manje.
Brodom je uskoro zavladao “nepodnošljiv” miris čistoće.
Predvečer se more smiruje, a vjetar mijenja smjer, dva dana prije prognoze. Sutra će ga opet biti u izobilju, oko 35 čvorova. Nastojat ćemo uteći sljedećoj cikloni, imamo još samo 340 milja do otoka Queen Charlotte. Tamo se nalazi Dixonov ulaz u Inside Passage. Tu ćemo se zavući u zavjetrinu, pa polako kanalima do Vancouvera.
Za pripremu večere Miro je ovaj put osobito umjetnički nadahnut. Dugo nismo jeli bakalar, a imamo ga punu smočnicu. Odlučio se za recept “a la nona Laura”. Red krumpira, red bakalara, dobro začinjeno i zaliveno pravim maslinovim uljem. Nije bilo druge do tražiti još pa još, višednevni post bio me izgladnio. I Željka je krenulo 100 na sat. Do izražaja dolazi njegov nadaleko poznat apetit. Najednom mu se vratila hrabrost, u zaborav je bačena glavobolja i povraćanje, pa se priprijetio s nekih 500 ćevapa, ali kad stigne doma i kada bude siguran da mu ništa neće izmicati tlo pod nogama.
U ZAVJETRINI
6. listopada, petak
Tko kaže da Tihi ocean ne može biti tih. Barem nekoliko sati. Nalazimo se pred ulazom u predvorje Inside Passagea. Vrijeme je baš predivno - sunčano, more plavo, mirno. Cijeloga ljeta nismo osjetili toliko topline kao jutros. To je ono u čemu najviše uživam na moru - sunčani kokpit, jedra puna vjetra, brod malo nagnut siječe svoju brazdu, s krme se čuju rezonantni zvukovi dobre brzine, vruća kavica na klupi, čavrljanje i cigareta, jedna na drugu. Takve se stvari događaju većinom na Jadranu, a eto, danas se zbivaju i na sjevernom dijelu sjevernog Pacifika. U daljini se oslikava obala jugoistočne Aljaske i Britanske Kolumbije. Po svim vodičima i prospektima, ulazimo u raj na zemlji. Raj bogatstva životinjskog svijeta i netaknutih prirodnih ljepota. Za ljude koji vole komfor, ovo i nije neko osobito mjesto. Krajolik je rođen nakon što se povukao led iz prošloga ledenog doba. Otoci su oslobođeni leda, pa zelene vode Pacifika naplavljuju zaljeve i fjordove, iznad kojih se proteže obala okrunjena blještavim planinskim vrhuncima. Zaštićen otocima i grijan toplom japanskom strujom Kuro Shiom, ovaj veliki labirint dubokih kanala, tihih uvala i otoka s gustim šumama dom je velikom i raznolikom biljnom i životinjskom svijetu. Bezbrojne vrste ptica, medvjedi, jeleni, tuljani, vidre, morski lavovi, veliki kitovi, orke i ostale ribe obitavaju između zaostalih glečera, kaskadnih vodopada što se ruše preko razlomljenih granitnih stijena, u gustim borovim šumama, što izrastoše neposredno uz obale oceana, i na sočnim travnjacima. Zelene i plave lagune kakve se mogu samo sanjati. Priroda u tisuću boja i oblika.
Žurimo. Prognoza nas tjera da nađemo kakav-takav zaklon od jedne nove ciklone, koja se vrlo brzo približava. Ni naš barometar ni sunce koje sije ne navješćuju to. Ali dosad smo već naučili da se kanadskim prognozama mora vjerovati i da ovaj “Gale Warning” valja shvatiti ozbiljno. Na otoku Grahamu ulazimo u zaljev Virago, gdje se vežemo za bovu. Već sama šuma koja se prostrla duž zaljeva ispunjava nas velikim zadovoljstvom. Pravi melem za oči, koje nisu vidjele pošteno drvo punih pet mjeseci, ili 8.000 milja. Sunce pomalo prekrivaju zlokobno tmurni oblaci što dolaze.
7. listopada, subota
I putuju ciklone kao kočijaši. Jedna za drugom, u nepreglednom nizu. Zapravo, prva još i ne prođe, a sljedeća već kuca. Ujutro smo shvatili da bismo u ovom zaljevu mogli dočekati Božić ili Novu godinu, a “Gale” i “Storm Warning” ne bi prestajali. Mani prognozu, idemo, bez obzira na sve. Sada smo ipak koliko-toliko zaklonjeni otocima Queen Charlotte, pa velikih oceanskih valova neće biti. Da smo se dosad uvijek sklanjali pred najavljenim nepogodama, vjerojatno još ne bismo prešli ni Atlantik. Odlučili smo bez pristajanja dočepati se Vancouvera, jer je mnogo sigurnije i lakše proći oluju na otvorenome nego u ovim plitkim zaljevima, gdje nikad nisi siguran da sidro neće zaorati ili da koji konop neće popustiti. A tada, ode brod u obalu i nema ga više. Na otvorenome toga nema, valja samo stisnuti zube, malo izdržati valjanje i spremno dočekati novu neveru, kao na nekom šalteru:
- Sljedeći, molim!
Danas sam u svim mogućim gvardijama što postoje na ovome brodu. Ili kormilarim, ili kuham, ili perem, ili čistim - vozim, kuham, perem, čistim. Umoran, na kraju dana htio sam napraviti obilnu večeru i u juhu stavio previše žličnjaka. Kad sam vruć lonac stavio na stol i otklopio ga, zamalo me nije “trefio šlag”. Umjesto juhe unutra je bila gusta ljepljiva masa. Za stolom muk. Šćućurio sam se poput miša očekujući pogrde izgladnjele posade. Mrke face izbečenih očiju strijeljaju pogledima čas mene čas lonac. U grobnoj tišini pune se tanjuri, tek toliko da se nešto stavi. A onda - grohot. Dugo se salonom nije orio takav smijeh, smijeh od sveg srca. Zovu kormilara, viču mu da zaveže kormilo laštikom i da hitno siđe na večeru. Takvo što mora odmah probati, dok je još vruće. Silazi Dragec, onjuši lonac i s gađenjem progunđa:
- Ne, ubijte me, šajseri, ja ovo ne bum jel, i kvit!
Da bih se nekako iskupo, za noćnu gvardiju pripravljam voćnu salatu od ananasa, jabuka, krušaka i drugoga voća.
8. listopada, nedjelja
Postoji li uopće taj Vancouver? Ili je on samo naša fiksna ideja. Mašta. Pusti snovi o kraju ove odiseje. Kad god oštro krenemo u njegovu smjeru, neki se vrabac dogodi i moramo skrenuti s puta. Noćas je motor ozbiljno zakašljao, jer je umjesto nafte dobio bljutavu vodu. Kako je cijelu noć grgljao i hroptao, ujutro skrćemo u jednu uvalu na otoku Moresbyu da bismo ustanovili caku. Ako ništa drugo, uvala je bila lijepa. Ona prva se može sakriti pred njom.
Dok smo plovili prema njoj, bili smo malo zločesti. Umjesto da pazi kuda vozi, kormilar je, vjerojatno, već sanjario o kućnim papučama, umiljatoj ženici, o tome da više neće morati prati suđe u ledenoj vodi, i tako to. Slučajno je zakvačio jednu bovu - sinjal. Kad smo je već zakvačili, nije nas puno trebalo nagovarati da pomoću sidrenog vinča pokušamo ustanoviti u što smo se to zapetljali. I gle kakva li iznenađenja! Iz vode je izašla velika vrša puna rakova. Miro je tvrdio da su to “Brown King Crabsi” - jedna od najskupljih vrsta. Odmah se primio posla i stavio vodu da zakipi u najvećem Zepterovu loncu. Zamiješao je nekoliko umaka na bazi majoneze, tartara, maslinova ulja i češnjaka, i svečanost je bila spremna. Sad i nismo bili toliko žalosni što smo stajali. Lijepa uvala, stol pun rakova i što bi čovjek mogao još poželjeti? Bi, kako da ne, ali sad nije bilo vrijeme za kojekakve lamentacije.
Za prljavi posao koji je slijedio već smo bili eksperti. Barba je provjeravao sve tankove i odvajao vodu od nafte, Miro se bavio filterima, ja sam čistio dnevni tank, a Dragec je dotle pecao ribu. Kasno navečer sve smo sredili da bi naš Detroit opet zadovoljno brbotao.
ORKE, KITOVI UBOJICE
Ušli smo u splet kanala British Columbie. Plovni put je bio jako dobro označen svjetionicima i plutačama, a Barba je još na Aleutima nabavio odlične karte. Nakon cjelonoćne plovidbe ujutro smo se usidrili u jednoj uvali otoka Hansona. Ono što smo svakako željeli doživjeti jest susresti orke, u nas poznatije kao kitove ubojice. Iz znanstvenih knjiga saznali smo da su svi oni koji su ih željeli promatrati izbliza svoje čeke postavljali baš ovdje, u Blackfish Soundu. Orke su druželjubiva bića i žive u porodicama. Žive u manjim skupinama od 10 do 20 primjeraka, a katkad i od 50 do 100. Duge su prosječno 5 - 7m, a pokoji stari mužjak zna premašiti 9m. S leđne su strane crne, a s trbušne bijele boje, te se od drugih vrsta lako raspoznaju po bijelim mrljama smještenim iznad očiju, s obiju strana repne i iza leđne peraje. Leđna peraja, oblika mača, smještena je posred hrpta. Ta je peraja u ženki visoka oko pola metra, a kod mužjaka do 1,20m. Rasprostranjene su u sjevernom dijelu Atlantika i, uglavnom, u sjevernim područjima Tihoga oceana, kao i oko Antarktike. Najveće se množine zadržavaju oko Aleuta i ovdje, u Inside Passageu, koji obiluje ribom. Imaju svoja posebna mjesta gdje se odmaraju, posebna gdje se hrane i posebna gdje se igraju. Naravno, mi bismo najviše voljeli vidjeti kako izvode svoj raskošni program ludorija.
Nikako se nismo mogli nadiviti čarobnoj prirodi, koja nas je liječila svojim mirom i spokojem. Jedinstven je doživljaj bilo promatranje boja što su se prelijevale vodom dok je jutarnje sunce izranjalo iz mora. Duge su sjene što bijahu obuhvatile visoke borove nestajale, a svjetlo je polako naviralo s tamnozelene obale. Prije sidrenja smo prošli pokraj dvaju većih glečera, prisjećujući se Grenlanda. Šteta je jedino što nas vrijeme nije služilo, povremene jesenske kiše uskratile su nam dobar dio ljepote.
Kasno popodne dosjetili smo se da u blizini uvale postoji malo mjesto u kojem bismo možda mogli naći koju konzervu piva. Željko, Miro i ja krenuli smo dingijem između otoka u malu istraživačku ekspediciju. Svi, baš svi otoci su obrasli gustom borovom šumom od razine mora do svojih vrhova, bez obzira na svoju veličinu. Čak i oni površine samo nekoliko kvadratnih metara, za koje bi se prije reklo da su kakve hridi, bili su načičkani borovima.
Mjesto Telegraph Cove bilo je idilično. Sve u drvetu, kuće, riva, marina. Na svakoj kući bijaše natpis s njezinom “biografijom”, a na prozorima zastori bijahu razmaknuti, pa se lijepo moglo vidjeti kako ljudi žive. Našli smo samo jedan nedostatak - nigdje nismo mogli pronaći nikakav pab ili prodavaonicu. Jedan jedini oveći kiosk bio je zatvoren, turistička sezona već je odavno prošla. Do većeg mjesta trebalo je sat vremena automobilske vožnje, tako da smo tu soluciju mogli odmah prekrižiti.
U marini gledamo brodove. Trupovi su im bili aluminijski i posebno ojačani oko vodene linije. Imali su čudno nazubljen pramac u obliku velike pile za drvo, kao galije u pradavna vremena. U jednog su takvog jedan mladić i djevojka tovarili ronilačku opremu.
- Dobar dan!
- Dobar dan!
- Slobodno vas upitam nešto?
- Kako da ne, samo izvolite!
- Znate, ja i ovi moji dečki nismo odavde, pa nas jako zanima čemu služe ti zubi na pramcu. Takvo što još u životu nisam vidio – čudi se Miro.
- Ha, to? A, pa time plašimo kajakaše, ha-ha, toliko su se “namnožili” u ovim vodama da je postalo nemoguće ploviti...
- Dajte, ma nije valjda?... Idite, molim vas!
- Šalim se, šalim, makar ni to nije daleko od istine. Zapravo, to služi kao zaštita od mnogobrojnih trupaca što plove po vodi.
- Da? Nikad mi takvo nešto ne bi palo na pamet!
- Vidite, kad se trupci napiju vode, gotovo su nevidljivi, a mogli bi brodu koji naleti na njih napraviti veliku štetu. Zato im zub ne dopušta da se podvuku pod korito i oštete propeler, već ih zadrži na površini i odgurne u stranu.
- Vidi, vidi, dobar štos, tko bi rekao! Stvarno pametna zamisao, nema što.
- Ha, čujte, vjerojatno ste i sami vidjeli koliko ih samo pluta unaokolo, i čovjek se nekako mora zaštititi... Drugog načina nema, osim da se plovi vrlo polako, iako ni to često ne pomaže... noću i za magle pogotovo.
- A dajte recite mi, molim vas, kako da nađemo orke? Znate, strašno bismo ih željeli vidjeti. Znamo da su tu negdje u blizini i nikako ne bismo voljeli otići odavde a da ih ne sretnemo.
- Don’t worry pals, ako vi ne pronađete njih, one će već nekako pronaći vas - utješio nas je domaćin.
Naglo spuštanje noći potjeralo nas je natrag, na Čigru. Sumrak i kiša što je rominjala nisu dopustili ugodnu vožnju. Miro je dao gas do daske, spretno izbjegavajući mnogobrojni kelp i pritajene trupce. Na brodu nas je dočekala topla večera i svjež, topao kruh. Kad smo krenuli na počinak, oko broda se čulo puhanje kitova i njihovo pljuskanje po vodi. Pokušali smo ih vidjeti upalivši snažne reflektore, ali uzalud. Noć je bila mračnija.
12. listopada, četvrtak
Plovimo Johnstone Straitom. Mrki oblaci putuju nebom, sitna kišica sipi. Dragec i ja sjedimo u kokpitu, pušimo i promatramo visoka brda Vancouver Islanda sa snježnim kapicama, na koja se lijeno spuštao sumrak.
- Ovo mi je bio najuzbudljiviji dan otkad sam stupio na Čigru - oduševljeno će Dragec.
- Ozbiljno? Uzbudljiv je bio, to da, ali baš najuzbudljiviji...
- Tebe kao nije dirnulo sve to što smo danas doživjeli?
- O da, da, svakako, ali tamo na Arktiku smo ipak imali puno više uzbuđenja - samo sam djelomice suglasan s njim.
- Ne, ne mogu se sjetiti kad sam bio toliko uzbuđen...
- Ne možeš? Hej, sjeti se samo putešestvija Grenlandom, kao da je bio uklet, pa onog letenja zmajem, pa one sante što se okretala, koliko nam je malo falilo da zaglavimo!
- Nisam rekao da nije bilo uzbuđenja, već samo to da mi je ovaj susret s kitovima bio naj...
- Što ti je, čovječe, zar si zaboravio sav onaj silni led, pa Hazard, nasukavanje, recimo,... pa ono kad smo nas dvojica gumenjakom ušli sami u uzavreli Bellot, pa,... čekaj,... ne mogu se ni sjetiti svih tih događaja, toliko ih je bilo kao da sam u ovih šest mjeseci proživio pet života... ah, da, recimo, one snježne oluje u Beaufortovu moru, pa kad smo vidjeli medvjede...
- Dobro, dobro, naravno da nisam zaboravio, nisam blesav, znam vrlo dobro što smo sve prošli, ali...
- Shvaćam da te susret s kitovima uzbudio, normalno, uzbudio je i mene, i sve nas zajedno, ali to ipak nikako ne mogu usporediti s onim trenutkom kad smo, recimo, dosegli Point Barow, kad smo shvatili da smo pobijedili. Uh, koje je to olakšanje bilo!... A oluje? I njih si zaboravio, zar ne? Bogati, da mi je netko rekao da ću jedriti pri 74 čvora vjetra, poslao bih ga znaš kud... Takvo što samo na filmu možeš vidjeti!
- Ma, vidim da ne shvaćaš što želim reći! Sve je to točno, ali ono su bila uzbuđenja druge vrste. Tamo smo se, kako da kažem, borili za goli život! Dobro, dobro, pretjerujem, nije bio baš goli život, ali tu negdje. Ovo danas je bilo nešto sasvim drugo, shvaćaš? Bilo je uzbudljivo, ali i lijepo, u tome je stvar. Nikad dosad nisam bio u blizini toliko veličanstvenih životinja a da one nisu bile zarobljene, iza rešetaka ili u kakvu bazenčiću. Znaš, sasvim je nešto drugo kad si tu, s njima, kad dijeliš isti prostor, kad si dio njihova ambijenta, a one, tako reći, na dohvat ruke, žive svoj život, i, na neki način, komuniciraju s tobom... Kaj misliš da onaj veliki kit nije čul kako ga dozivamo? Nije to ni zoološki vrt ni televizija, ovo je pravi pravcati život! Da voda nije tako hladna, skočil bi među njih, bez brige. Eto, zato me to toliko uzbudilo i zato nikad neću zaboraviti taj dan!
Što se toga tiče, imao je sasvim pravo. Jutro je osvanulo lijepo, svuda oko nas bila je predivna, suncem obasjana priroda, more je bilo mirno, i odjednom - orke! Napokon smo ih ugledali...
Taman smo prošli ušće Tsitika Rivera, kad je Dragec, koji je bio za kormilom, dreknuo:
- Eno ga, kit, ide kit, ljudi!
Sasvim uz obalu more se zapjenilo i najprije smo pomislili da su tamo delfini. Kad se odjednom ispred pramca pojavila golema, uspravna leđna peraja, oduševljenju nije bilo kraja. Na brodu je nastala strka i zbrka, svi smo u isti tren krenuli po fotoaparate i kamere. Velik, dominantni mužjak plivao je s vanjske strane jata, držeći petnaestak kitova na oku. Uz obalu bijahu ženke i mladunčad, a mlađi mužjaci bijahu zaštitnički raspoređeni u vojnom rasporedu - sasvim naprijed, otraga i sa strane. Dostojanstveno, bez žurbe, laganim su skokovima klizili kroz vodu. Očekivali smo njihovu igru oko broda, no oni su prošli i ne osvrnuvši se na nas. Jedino je onaj veliki zaronio pod kobilicu, pa smo mogli odoka izmjeriti njegovu dužinu. Bio je dugačak otprilike kao polovica Čigre, znači nešto manje od 10m.
Neće oni s nama, hoćemo mi s njima. Dragec munjevito vrti kormilo i okreće brod za 360o. Punom parom jurimo za njima. Mislim da tijekom cijele ekspedicije nismo “ispucali” toliku količinu filmova u jednom satu kao danas. Ja sam se popeo na jarbol sa četiri filma u džepu i za pet minuta vikao sam neka mi netko dobaci još koji. Naravno, svi su se pravili gluhi, imali su pametnijeg posla. Jedino je pitanje hoće li fotografije biti uspješne. Mi smo orke odlično vidjeli, no što će ostati na slikama, drugi je par cipela. Kitovi su se brčkali i pljuskali po vodi tražeći hranu umjesto da su iskakali van u efektnim pozama. Visoka repna peraja je bila jedino što smo stalno viđali. Iz te se uvale orke nisu micale, tako da smo ih se nagledali do mile volje.
Nakon sat vremena približila nam se jedna jedrilica i stala na sredini kanala. Potom se odvojio i punom brzinom dojurio gumenjak, s ljutitim bradonjom. Oštro ali uljudno upozorio nas je da se nalazimo u zaštićenom akvatoriju. Rekli smo da nemamo pojma, jer to u kartama i peljaru koje imamo nigdje ne piše. Čovo se malo smirio i rekao nam da je ovo područje rezervirano samo za orke, koje ovdje dolaze na hranenje i češanje o kamenje. Zamolio nas je da se udaljimo barem milju od uvale, kako bi se orke na miru mogle češati. Kako smo ionako sve “poslikali” i više nismo imali ništa novo vidjeti, udaljili smo se i nastavili svoj planirani put kroz kanalizaciju prema Vancouveru. Ondje nam u nedjelju tamošnji Hrvati nakon podnevne mise pripremaju svečani doček.
VANCOUVER, NAPOKON
13. listopada, petak
Petak, 13. Baš nam je danas suđeno proći Seymour Narrowsom, kao lijevak uskim prolazom, opasanim zbog vrlo jakih struja. Po peljaru struje mogu doseći do 16 čvorova u oba smjera. Da stvar bude ljepša, nemamo tablica uz pomoć kojih se izračunava kad su najslabije i kad teku u kojem smjeru. Ovdje se zbog njih događa vrlo mnogo nesreća, s pogubnim posljedicama. Ni vrijeme nam ne ide na ruku, kiša rominja, a sumaglica se spustila na pučinu. Šteta, jer ovako možemo tek nazrijeti ljepotu predjela kroz koje prolazimo.
Idemo punom snagom da bismo se mogli suprotstaviti strujama. Voda “vri”, iako je vani mirno, bez vjetra. Krećemo se sredinom gdje su struje najjače, karte koje imamo nisu dovoljno precizne da bismo se usudili ići uz obalu. Bojimo se da bi nas koji vir mogao okrenuti, pa je bolje biti što dalje od strmih hridina. Struje nas čas ubrzavaju čas koče. Nakon jednog sata sve je postalo mirnije, struje nisu više bile tako jake. Najgore je prošlo, pa smo svi odahnuli. Dalje je slijedila rutinska plovidba, više ne bi trebalo biti nikakvih uzbuđenja.
Barba radijom uspostavlja vezu s kanadskom carinom, te odlučuje da carinske formalnosti obavimo u obližnjem mjestu Campbell Riveru. Takve stvari je najbolje srediti u malom mjestu, jer su i formalnosti tamo jednostavnije. Boji se da bi u Vancouveru birokrati mogli početi izmišljati razne nebuloze. Amerikanci su mu bili sasvim dovoljno loše iskustvo.
15. listopada 1995. nedjelja
S našim Hrvatima imamo dogovor da će nas dočekati u ribarskim brodovima u 11 sati 20 milja od Vancouvera, te bi onda zajedno uplovili u luku. Zato smo svi dosta rano na nogama, želimo čim prije na mjesto sastanka, da nas ne bi čekali. Na izlasku iz marine Barba se spetljao. Umjesto da je na najjednostavniji način izašao van, počeo je raditi nekakve čudne manevre za koje je trebala luka za prekooceanske brodove. Ova je marina ipak bila premalena za puni okret 20 metarske Čigre, koja je bokom udarila u mol. U namjeri da spriječim jednu glupost, napravio sam novu - skočio sam i rukama pokušao sačuvati krmu Čigre od udarca. Eh, moje ruke i 50 tona! Krma mi je prignječila desnu šaku na drven nosivi stup, pa sam zamalo ostao bez nje. Pravi peh! Na toliko dugu i opasnu putu nitko nije dobio ni najmanju ogrebotinu, a sada, posljednjeg dana, da mi se dogodi ovakvo što. Imao sam toliko sreće da je stup bio drven i ne baš najnoviji. Pri udaru se pomaknuo i ublažio udarac, tako da nijedna koščica nije pukla, već mi je ruka poprimila oblik krvave pljeskavice i dobila “lijepu”, tamnoplavu boju (marine blue). Barba je, uplašen, skočio u pomoć, zabindao je po svim propisima, pa sam za danas bio oslobođen svih dužnosti. U klinac i sreća, taman sam se pripremao da za cijelu današnju feštu budem glavni kamerman.
U 11 smo sati na obzoru ugledali jarbol prve ribarice. Odmah iza nje druga, pa treća... Uskoro se oko Čigre skupila pozamašna flota ribarskih brodova. Istra, Pula, Brač su bila njihova imena. Bilo je tu i jedrilica, glisera i svakakvih drugih plovila. Izgleda da su tamošnji hrvati i njihovi kanadski prijatelji iskoristili sve što može ploviti. Pozdravljali su nas jakim sirenama i mahanjem velikim hrvatskim i kanadskim zastavama. Dirljiv susret prepun suza sa obje strane, kojeg kao da su izrežirali redatelji najvećih cuker-vaser filmskih hitova iz 50-tih i 60-tih godina. Moram priznati, takvo što nismo očekivali, iako smo se još od Aleuta dogovarali za taj doček. Uzbuđeno smo im odmahivali s knedlom u grlu. Koliko li sam samo puta molio sve svece da živ dočekam ovaj kraj, a eto, najednom je sve gotovo, kao da ničeg nije ni bilo.
Vezali su se “on line” za nas i začas smo bili jedno veliko, razdragano, nerazmrsivo klupko. Nastalo je rukovanje, grljenje i ljubljenje kao da smo stari poznanici koji se dugo, dugo nisu vidjeli. Teško je tog trenutka bilo razlučiti kome je taj susret bio draži. Nama, koji smo prošli toliki put, ili ovim ljudima, koji su se, stupajući na Čigru, osjećali kao da su stupili na tlo drage im domovine. Kako i priliči u takvim trenucima, muškarci su nas počeli nuditi domaćom rakijom, a njihove su žene na stol iznijele pravo obilje od jela i kolača, koje su cijelu noć pripremale. Najteže je bilo nama. Svaki nam je brod htio biti domaćin i teško je bilo uvjeriti razdragane ljude da ne možemo baš svuda sve pojesti i popiti.
Nakon sat vremena smo krenuli. Kako su bolovi u ruci postali podnošljivi, uzeo sam kameru i fotoaparat. Prebacio sam se na najveću ribaricu da bih snimio ulazak Hrvatske čigre u Vancouver. Tamošnji doček organiziran je ispred pomorskog muzeja, gdje smo trebali dobiti dvodnevni počasni vez. Ta nam počast nije dana bez razloga, jer je u Vancouver Maritime muzeju izložena kanadska legenda, službeni brod Canadian Royal Mounting Policea, “St. Roch”. Njime je kapetan Henry Larsen 1944. godine prvi uspio proći Sjeverozapadnim prolazom u jednoj sezoni, ali tek u šestom pokušaju i uz pomoć 38 preleta kanadskih vojnih zrakoplova, iz kojih je upućivan u najbolji trenutni smjer (1940. - 42. je za 28 mjeseci prošao NWP od Vancouvera do Halifaxa).
I tako, nakon nekoliko sati turističke plovidbe, napokon stižemo u toliko željeni Vancouver. Ugledavši njegove visoke nebodere, sjetio sam se pitanja postavljena toliko puta tokom naše odisejade: Postoji li uopće taj grad, ili je on samo naša fikcija? Na obali načičkana masa razdragana svijeta što je mahala zastavama i klicala uvjerila me da ne sanjam...
HRVATSKA ČIGRA
Jedrilica Ekspedicije Arktik - Antarktik svoje je ime dobila po arktičkoj čigri, maloj ptici koja svake godine leti od Sjevernoga do Južnoga pola. Hrvatska čigra ima dva jarbola (ketch), a duga je 19,8 metara i široka 5,06 metara. Izrađena je od čelika pojačane čvrstoće i povećane žilavosti za niske temperature. Gaz joj je svega 1,83 metra, kako bi se, zatreba li, mogla sakriti i u plitkim zaljevima dubine od jedva dva metra.
Unutrašnjost broda izolirana je ekspandiranim poliuretanom. Cijelo potpalublje podijeljeno je na 11 prostora: pramčani i krmeni pik, tri kabine sa 12 ležaja, salon u čijem sklopu se nalazi kuhinja, radijsku kabinu, dva zahoda, smočnicu i strojarnicu. U strojarnici je smješten motor Detroit diesel od 230KS i agregat od 380/220/12V. Zbog mogućih oštećenja vanjske oplate uslijed kolizije s ledom brod je podijeljen na šest vodonepropusnih pregrada s nepropusnim vratima.
Ova jedinstvena jedrilica izgrađena je u Brodogradilištu Kraljevica, u Odjelu specijalne proizvodnje, pod nadzorom Hrvatskog registra brodova, a iznimnu ekipu stručnjaka iz Kraljevice predvodila su gospoda Krunoslav Walter, Jura Crnković i Željko Galer.
ZAHVALA
Teško mi je sada, na kraju, reći što mi je bilo teže - preploviti sav taj put ili realizirati knjigu koja je pred vama. Jer pisanje knjige je isto tako težak i naporan pothvat, osobito za laika poput mene, koji nije imao pojma kakvim će se sve problemima morati baviti.
Zato, hvala svima koji su mi nesebično pomogli da svoj osobni brodski dnevnik uspijem pretvoriti u knjigu, i to, nadam se, lijepu i koliko-toliko čitljivu knjigu, na način na koji se u bajci, nekad davno, žaba pretvorila u princezu. Posebno zahvaljujem dragoj supruzi što je stoički podnosila moje beskonačno sjedenje za kompjutorom dok sam se pravio da pišem (a zapravo sam igrao solitaire), Slavenu, koji se često pitao ima li on uopće oca, Željku na nadahnutoj i sveobuhvatnoj kritici (Bože, kak´ je ovo dosadno, led, led i samo led), Marici i Biljani na držanju figa, Dragecu i Svemi na glasnom bodrenju, kavama i pivu, iako Dragec nije učinio nešto osobito po čemu bi ga trebalo uvrstiti u ovu listu, ali neka ga, ima on svojih svijetlih trenutaka, Srećku na vragolastim i zbrčkanim žvrljotinjama, koje su unijele živost u moj konačni tekst, Miri na dnevniku koji je bio pun korisnih podataka (telefonski imenik je živa nula), poštaru što je zvonio samo dvaput, Tanji i njenoj princezi na razumijevanju, šari i slikama (yes!), Sandri iz Gisdate na trudu i lijepu osmijehu, veselom društvu iz Arcodea - Lani, Zdravku, Neni, Ivči i Robertu - na starim vicevima, kavi, piću i prvoklasnom dizajnu omota, koji je valjda bio rezultat svih prethodnih stavka, gospođi Jeleni na dobrim živcima i lekturi, svima skupa iz Reprografa, a osobito Renati, na crnačkom radu i beskonačnoj dobroj volji, Daliboru na prvoklasnom skenu i obradi fotki, Slavenu na filmovima i obradi reklama, te Tomici i Tvrtku (ako ga tko negdje primijeti, neka mi javi) na tome što su spremno prihvatili biti mi izdavači, što nisu bili skupi i što je ova knjiga, na kraju krajeva, i njihovo djelo.
Bez sponzora ni ovaj projekt nije mogao, pa zahvaljujem Tei Morić, koja mi je prva pružila ruku da nekako preskočim često previsok i neprelazan zid koji se zove financije, Zvonimiru Kučku i Stanislavu Štembalu, koji su odmah shvatili da ih "dosada" kao ja neće tek tako pustiti na miru, Blaženki Horvat-Urbanke i Nikoli Dujmoviću na ekspeditivnoj uplati, Bojanu Buliću i gđi Dijani što su mi omogućili novi pogled u svijet računala, Ivanu Jantolu i Nikoli Karađoli, koji su, puno ne okolišajući, rekli da, kako da ne, pomoći ćemo, Đurđi Sušec, Mariji Modrić i Bogoslavu Matkoviću na iskrenoj podršci i interesu da sve uspije kako treba, Mladenu Ježiću, Damiru Skansiju i Ivanu Ljubičiću na krpanju "crnih rupa", Josipu Mezaku na tome što se dao nagovoriti da uđe u dubioze, Vidi Rakoviću na upornosti i isto takvim obećanjima (ma, mi? mi da to ne riješimo? Eh!), te Borisu Balaću na dragocijenom vremenu i traženju zagubljenih sličica.
Isto tako moram zahvaliti i svima onima koji su zajedno sa mnom započeli ovu priču, još davne 1993. godine, jer bez njih ona ne bi bila ispričana. Zato beskrajno hvala Dubravku Belanu, Miri Cikaču, Mirku Debušu, Sandi Gornik, Mihi Kutinu, Igoru Milkoviću, Miri Muheku, Alanu Smojveru, Ranku Široli, Mladenu Šuteju, Tatjani Tetuš-Šutej i Francu Zorku. Još jednom, hvala svima, i iskrena isprika onima koje sam slučajno zaboravio spomenuti.
Autor
|
