Putovanja

print

Hrvoje Ivančić i Tito Trojak na malom gumenom čamcu dva su mjeseca plovili Savom i Dunavom od Zagreba do Crnog mora. Put je bio dug 2000 km i trajao je skoro 2 mjeseca. Pet godina kasnije, Ivančić je dojmove s putovanja zabilježio u knjizi, i dobili smo priču o rijeci, o ljudima uz rijeku i o prijateljstvu.

"Tamo se Dunav s širine od gotovo 5 km sužava na samo 100 metara. Ulazi kao u dugačku dvoranu omeđenu visokim stijenama koje vas svakog časa mogu smrviti. Kada zapuše košava valovi se dižu do visine jednog metra i doslovno vas nose. Potpuno ste bespomoćni. U Đerdapu smo izgupili pola stvari sa čamca i nasukali se na hrid, a čamac nam je te noći otrgnut olujom jednostavno pobjegao. Pomislio sam u jednom trenutku da je sve gotovo!", prepričava Ivančić.

***

Hrvoje Ivančić se na početku svog putopisa predstavlja kao neizlječivi slobodnjak, koji je odlučio "zaplivati prostranstvom jednostavnosti i mirnoće". I istog trena zadobija moje simpatije. Ostvarenje dječačkih snova, nepristajanje na konvencinalni život u mašini hranjenoj zavisću i oholosću lako bi moglo dovesti do samouznošenja i mudrovanja, ali "zaplivati prostranstvom jednostavnosti i mirnoće" ne podsjeća na to.

Koji se Zagrepčanin nebi divio nekom tko se usudio otisnuti u Savu put Crnog mora?Koji to nije bar jednom poželio? Činjenica da su to dvojica od nas ipak učinila ispunjava me ponosom. Ono što slijedi je istinita priča mladog prozaika, koja osvaja čitaoca, emotivno ga precizno vodi, hrani radoznalost i razbija predrasude. Sava i Dunav, toliko stariji od povijesti i ravnodušni na granice, povezuju ljude i narode na svojim obalama.

Oni pričaju o sudbinama carstava na čijoj pozadini prijateljstvo, napor, stvarni ljudski susreti i jedinstvene atmosfere postaju još značajniji i dragocjeniji.

Idemo! Ukrcavanje!
Darko Rundek

Krajem prošlog stoljeća izumrla je riječ avanturizam. Otkriven je baš svaki kutak mile nam planete, gibanja su se svela na turizam, a svako traganje za avanturama pretvorilo se u pretenciozno poziranje. Međutim, s vremena na vrijeme pojave se ljudi koji nas svojim nenametljivim stilom, istinskom željom za slobodom i odgovarajućim pozitivnim ludilom u glavi vrate u ta dobra stara pustolovna vremena.

Hrvoje Ivančić je vječito nasmješen, skroman i nenametljiv. Željan je slobode, pozitivno lud, a ono što je najvažnije, zna sjajno ispričati priču. Ova koju držite u ruci baš je takva, strastvena, zabavna, edukativna i literarno vrlo vrijedna. Opustite se i zaplovite!
Hrvoje Šalković

Poput heroja iz djetinjstva, Huckleberryja Finna, Hrvoje dopušta da ga želja za slobodom ponese riječnom avanturom dugačkom 2 000 kilometara. Uz zgode i nezgode na oronulom čamčiću kojim se moćni Dunav s lakoćom poigrava po Đerdapskim klisurama, Hrvoje vješto pripovijeda o živopisnim likovima, sadašnjosti, ali i mračnoj prošlosti podunavskih zemalja. Dunavski blues naprosto budi želju za pomicanjem granica i prepuštanju istinskoj slobodi.
Miro Aščić

Rijeka spaja i razdvaja, donosi i odnosi, ona u svojoj ljepoti i okrutnosti svjedoči o davnim i bliskim promjenama na njenim obalama. Hrvoje pušta da ga ona nosi nizvodno dok on duhovito, gotovo Twainovski, bilježi niz zgoda i nezgoda koje se događaju njemu, njegovoj družini i ljudima koje usput susreće. Izvrstan putopis
Stipe Božić

Moderna vremena Info

Intervju Hrvoja Ivančića nedavno objavljen u Novom Listu

K rajem prošle godine objavljena je prva knjiga putopisca Hrvoja Ivančića »Dunavski blues«. Profesor povijesti financira svoja putovanja na kojima provodi oko pola godine održavanjem predavanja i pisanjem reportaža. Najviše voli putovati automobilom jer pruža najveću slobodu kretanja. Kada ne putuje svijetom, odlazi na Velebit koji je, kako kaže, i ljeti i zimi hram za njegovu dušu i tijelo. Ivančić je trenutno zaokupljen promocijom »Dunavskog bluesa«, a u organizaciji riječke podružnice Hrvatskog kluba putnika knjigu će danas promovirati u Rijeci, u 19 sati u klubu Tunel.

– Jako sam zadovoljan što u svakom gradu postoje ljudi koji čitaju moje reportaže, a sad i knjigu. Prema zadnjim podacima prodano je oko tisuću primjeraka, što je za prvu knjigu popriličan uspjeh. Sve u svemu, više ništa ne može poljuljati moj optimizam vezan uz prihvaćanje knjige od strane čitatelja.

»Dunavski blues« opisuje vaše putovanje gumenim čamcem od Zagreba do Crnog mora, a pratio vas je vaš prijatelj Tito Trojak. Koliko ste godina onda imali?

– Imao sam nepune 23 godine i bio sam puno naivniji i nekako djetinjastiji nego što sam danas. Nemojte me krivo shvatiti, još uvijek sam djetinjast, ali to je bilo nešto drugo. Moj drug Tito i ja odlučili smo bez obzira na sve kupiti čamac i otići od Zagreba do Crnog mora. Glavom smo probijali zid i prešli mnoge prepreke, ali cilj je bio postignut. Jako sam ponosan na nas. No, mislim da više nikad ne bi išao tim putem. Ne zbog nekih ružnih uspomena, već zbog nemogućnosti ponavljanja istog doživljaja. Ne bi to bilo to. Takve stvari događaju se jednom u životu.

Otkud uopće ideja da se na put uputite gumenim čamcem?

– Meni je ideja na pamet pala još kao osnovnoškolcu, ali eto, ostvarila se tek kasnije. Svaki klinac koji je boravio pored Save zasigurno je maštao o istom. Gumeni čamac je u priču ušao tek kasnije. Kad smo shvatili da nemamo novaca za splav i da se moramo zadovoljiti najjeftinijom žutom gumom iz plavog oglasnika.

Za to putovanje na raspolaganju ste imali iznimno mali budžet, a da biste se mogli vratiti, prodali ste i čamac kojim ste putovali. Kako ste se uopće vratili natrag u Zagreb?

– U knjizi to nisam naveo pa neću ni sad. Bilo bi previše da baš sve otkrijem. Takve stvari odajem samo u razgovoru uživo. 

 
250 str. , meki uvez s klapnama, cijena: 95,00 kn

Put kojim ste prošli nije bio nimalo bezazlen. Koju situaciju smatrate najopasnijom?

– Bilo je više ugodnih nego neugodnih situacija. Isto tako, moram reći da mi strašno smeta kad ljudi misle da za dobru priču mora postojati neka opasna situacija. No, opasnih je situacija bilo. Kad ulazite u klisuru Đerdap i kad vas u toj klisuri uhvati jak vjetar, košava, koji diže valove i do dva metra, to je grozno. Đerdap je najveća klisura u Europi i tamo se Dunav sa širine od pet kilometara sužava na svega 300 metara, a obale su omeđene visokim i oštrim stijenama. Svako malo na tim mjestima pogine neki ribar ili kakav blesan poput nas dvojice. U jakoj oluji izgubili smo pola naših stvari, a nasukali smo se i na oštru hrid i Dunav nam je odnio čamac. Pronašli smo ga tek drugi dan, a mislili smo da je putovanje za nas gotovo. No, vratili smo se!

Pripremate li nakon »Dunavskog bluesa« novu knjigu?

– Trenutno radim na knjizi čiji je naslov »Put za Kathmandu« i do jeseni bi trebala biti u prodaji. Bit će to fikcija s inspiracijom u stvarnom događaju. Kopneno putovanje do Nepala koje tijekom šest mjeseci promijeni čovjeka.

Putovali ste Afrikom, Azijom i Europom. Koliko ste ukupno država obišli?

– Nikad nisam brojio države koje sam proputovao jer kao što rekoh, to nije nekakvo natjecanje ili skupljanje kao na primjer skupljanje sličica ili bedževa. Putujem jer u tom uživam, jer volim upoznavati nove ljude i jer mi daju inspiraciju. Recimo da je to 50-ak država. U zadnje vrijeme očarala me je Afrika. Volim smijeh ljudi u ratom razorenom Kongu. Nemaju ni dolar dnevno, a smiju se, plešu i pjevaju. Jedan od meni najdražih glazbenika, sad već pokojni Fela Kuti iz Nigerije, o Afrikancima je ispjevao jedan stih koji ih najbolje opisuje: »Suffering and smiling«.

Na put ne nosite puno stvari. Bez čega ne možete?

– Ne volim nositi puno stvari jer me to ograničava u kretanju. Ukoliko na put idem s ciljem da nešto napišem, onda obavezno nosim fotoaparat i laptop, a ako mi je stalo samo do toga da protegnem noge, onda mogu i bez toga. Sve ostale stvari možete kupiti putem: odjeća, obuća…

Koliko vam vaše zvanje profesora povijesti pomaže prilikom putovanja stranim zemljama?

– Oduvijek sam volio povijest, a ona je i danas moja velika strast, tako da i dalje čitam povijesnu literaturu, pratim geopolitiku i sva kretanja na ovom našem divnom planetu. Znanja prikupljena tijekom studija uveliko su mi pomogla i naučila su me znanstvenom pristupu nekim problemima. Upisivanje na studij povijesti jedan mi je od boljih poteza u životu. Na taj način svaku zajednicu i kulturu mogu doživjeti još jače, još dublje.

Do Australije, Sjeverne i Južne Amerike još niste otišli. Kada one dolaze na red?

– Zanimaju me i ovi spomenuti kontinenti, ali čovjek jednostavno ne može vidjeti sve. Nadam se da ću uskoro u Južnu i Sjevernu Ameriku. Ne znam kad i ne opterećujem se time jer kao što sam rekao... putovanja nisu natjecanje.

Na svojoj web stranici hrvojeivancic.com kažete: Krenuo sam putovati s namjerom da promijenim svijet, ali je svijet na kraju promijenio mene. Koliko ste se promijenili u odnosu na svoje prvo putovanje?

– Svaki se čovjek s odrastanjem mijenja, nije to ništa specijalno. Dok putujete, taj proces događa se puno brže jer puno vam se toga dogodi. Čovjek koji putuje u jednom životu doživi njih pet i to je razlog brzoj promjeni, nabolje naravno.

Vaš kolega Hrvoje Šalković često ističe da voli putovati sam. Kako vi gledate na to? Je li ljepše putovati sam ili u društvu?

– Najčešće putujem sam jer na taj način mogu osjetiti potpunu slobodu. Naravno da je u društvu zanimljivo, ali treba se puno dogovarati i usklađivati, a meni se to često ne da. Ukoliko idem pisati reportažu iz Južnog Sudana, tad mi se ne da vući nekoga za sobom. Mislim da je to shvatljivo. Uostalom, čovjek nikad nije sam. Svaki dan nekoga upoznaš i s nekim razmijeniš misli.

O kolegama Gostovali ste na nekoliko putopisnih tribina koje je organizirao Hrvatski klub putnika? Koliko se privatno družite s kolegama putopiscima? Koga među njima najviše cijenite? – Privatno se najviše družim s Mirom Aščićem. Zajedno smo putovali Afrikom i tamo snimili nekoliko dokumentaraca. Zbližili smo se i postali prijatelji. Njega iznimno cijenim kao osobu i kao putopisca. Cijenim i skromnost i mirnoću Stipe Božića. Nismo kasta Koje vam je bilo prvo putovanje? – Moje prvo veće putovanje je bilo u Egipat, negdje s nepunih 20 godina. Otišao sam sam, s ruksakom na leđima, i nisam znao što me čeka. Bilo mi je predivno. Ovdje moram reći da ne volim kad se ljude koji putuju opisuje kao nekakvu zasebnu kastu. Pa svatko pobogu putuje. Neki turistički, neki na more, neki poslovno, drugi avanturistički, sportski… Ja sam prije svega spisatelj i reporter, a putovanja su nešto toliko prirodno da ne treba iz toga raditi famu.

Autor: Ana Braškić / Novi List